Price za djecu: ROM -8 april dan Roma

Price za djecu: ROM

ROM

Ja sam Rom.Rodjen sam u trosnoj kolibi od dasaka jedne hladne novembarske noci.Mom se rodjenju niko nije obradovao.Za moje roditelje to su bila jedna usta vise koja treba nahraniti.Majka od porodjajnih bolova nije ni osjetila ledeni vjetar koji je duvao kroz pukotine zacepljene kartonom.Kazu: nisam plakao,nego samo zacudjeno gledao u taj mracni ,hladni svijet u kome sam se nasao.Mati me zamotala u neke krpe dok su moja braca i sestre ravnodusno zurili u zamotuljak.
Otac je odmahnuo glavom i poveo ih da prose ne bi li skupili nesto za veceru.

Rastao sam na smecu igrajuci se polupanim serpama,dijelovima sporeta,auta….Bio sam bos i skoro uvijek gladan.Sve oko mene bilo je prljavo.I sam prljav koracao sam preko nepreglednih brda smeca.Onda bih ugledao nebo,legao i posmatrao ga.ono je bilo cisto.Vidio sam igracke kako promicu,kuce sa bljestavim prozorima iza kojih su se igrala sita,cista i zadovoljna djeca.Vidio sam prodavnice sa izlozima punim svakojakih slatkisa.Na mene su se smijesili neki dobri ljudi radosno me pozdravljajuci.Zaplovio bih ladjama , oko mene bi zavladala tisina a ja bih kormilario ostavljajuci iza sebe siromasno romsko naselje.Plovio bih i plovio.Pozdravljao sam pucnjem iz topa druge ladje koje sam sretao……..
U sumrak bi me osvijestila vika ukucana i uz koju bubotku posao bih u nasu kolibu grubo otreznjen.

Imao sam pet godina.Majka je uspjela da me sacuva od ulice i zadrzi kod kuce.Vise ne.Jednoga jutra otac me prodrmao i rekao da ustanem i krenem za bracom i sestrama. – Vrijeme je- rekao je.-Ostala djeca uveliko zaradjuju.
Uputio sam se za porodicom u hladno,maglovito jutro.

Brzo sam naucio kako prositi,od koga mogu dobiti novac od koga ne.Bilo je uvreda i kamenja.Bilo je i lijepih rijeci.Sjecam se jedne starice koja mi je dala topli sendvic i pomilovala drhtavim starackim rukama po glavi.Sjecam se njenih ociju dobrih,toplih i vlaznih.Drzao sam sendvic dok su mi se suze slivale niz lice.Nisam znao zasto placem.
Poslije vise nista nisam osjecao osim zelje da isprosim sto vise novaca kako bi moj otac bio zadovoljan.Tako su se redali dani.Odlazio bih ujutro a vracao se kasno nocu.Cesto bih,jutrom.stojeci na ulici posmatrao djecu koja idu u skolu:prolazili bi pored mene cisti,umiveni,veselo razgovarajuci,ne primjecujuci me.Zelio
Sam da vidim kako to izgleda ici u skolu.Malo sam razmislio.Pogledao sam okolo-mojih brace i sestara nije bilo.Krenuo sam za djacima.Dosavsi pred veliku bijelu zgradu zavirio sam kroz prozor.Svi su sjedili u klupama a neka lijepa visoka zena nesto im je objasnjavala.Ponekad su djeca dizala ruke i nesto govorila.Sve mi je bilo nejasno.jedino znam da sam zelio da budem s njima.Odjednom su svi istrcali napolje i poceli se igrati.Posmatrao sam ih ocaran njihovom igrom.Jako,jako sam zelio i ja da se igram.Priblizio sam im se.primjetili su me.Trce prema meni.Srce mi je poskocilo.Sigurno hoce da se igraju sa mnom.Ali ne! Bacaju kamenje.Nesto ruzno,strasno ruzno mi govore.Bjezim.U usima mi sumi stid, ponizenje a srce lupa u ritmu koraka.Za mnom trka,kamenje i vika: ¨“Cigos“.Trcao sam i trcao.Uskoro je buka zamrla.Umakao sam im.Sjeo sam zadihan na obliznji zid.Prolaznici su mi bacali novac.Znaci to sam ja!Ovdje je moje mjesto!
Podigao sam glavu vidio vedro nebo sa bijelim oblacima koji su lagano plovili.Vidi!Neko mi se osmjehuje!Eno: neki covjek koraca podupiruci se stapom,ugledavsi me podize sesir i pozdravlja me.Tamo dalje plovi zgrada puna djece : svi mi domahuju i smijese se na mene.Zovu me da se igramo.Po njihovim licima vidim da se ne trebam plasiti .Pruzaju mi ruke da me dohvate.Ustajem.Trudim se da ih uhvatim za ruke ali stalno mi izmicu.Samo jos jedan korak pa cu ih dohvatiti!Evo jos jedan!

Djecak je koracao ivicom visokog zida ne videci opasnost koja mu prijeti.Pruzao je ruke da dohvati djecu koja su htjela da se igraju s njim.Svaki cas mu se cinilo da ce ih dohvatiti i svaki cas su mu uzmicala…….

Ujutro su pronasli pored zida mrtvog malog djecaka.Umro je mali Rom.Umro je a da nije ni zivio.

Dobro i Zlo

Jednom,u jedno mjesto dodje zao demon.Bio je strasan:bradat,krvolocan,ociju podlivenih krvlju,zamagljena pogleda.Nosio je crnu zastavu Zla.Za njim ubrzo dodjose i drugi demoni i preplavise malo mjesto.Drzali su govore,ubjedjujuci narod da im se prikljuce,neki pristadose.Ove druge koji ne htjedose zlo unistise,otjerase,bacise u bolest,oslijepise,ucinise da ne vide ,necuju,ne razmisljaju.

Dobro se brinulo.Odluci da se suprostavi Zlu.Tako poce borba.

Zlo bijase brojnije,jace i pobjedjivase sireci se iz malog mjesta na cijelu Zemlju.Dobro se smanjivalo i povlacilo.Opustjese sela,gradovi.Nestade smijeha.Sunce  potamni.Cuo se samo zlosutan,pobjednicki smijeh demona Zla.

Gdje god oni dodjose nastade mrak,plac,jecaj,haos.Svugdje se osjetio miris spaljenih sela i gradova.Ono malo Dobra sto je ostalo povuce se.

Zemlju prekri mrak Zla.Tako prodjose godine……….

Dobro odluci da proba jos jednom.Posla Vijesnika da okupi malobrojne vojnike rasute sirom Zemlje.Vijesnik Dobra sazvao je zbor na Planini Svijetlosti.Svi dodojose.Bilo ih je malo,premalo.Ipak,odlucise da krenu u bitku.Poslase poruku demonu Zla.Bili su spremni:da poginu ili pobijede Zlo zauvijek.

Vojnici Dobra naoruzase se Hrabroscu,Srcanoscu,Prijateljstvom,Odanoscu,Cascu.Zlo se uveliko pripremalo za bitku uvjereno da ce i ovaj puta pobijediti.Njihovo oruzje  bijase oruzje zlocina,kradje,kukavicluka,pohlepe.

Bitka se trebala odrzati na Polju Istine.

Kada Zlu dojavise kakvo oruzje Dobro nosi-uplasi se-

Dobro krenu u juris.Znalo je da ako sada izgubi Zemljom se zauvijek zavladati Tama.Oruzje Dobra je bljestalo.Uplaseni tolikom svjetloscu vojnici Zla su se povlacili i bjezali.

Mnogi vojnici Zla pogibose od oruzja Istine i Prijateljstva.Mnogi padose pod macem Srcanosti i Odanosti.Mnogi pobjegose.

Tako na Polju Istine ostadose samo vojnici Dobra slaveci pobjedu.

I opet Sunce obasja zemlju.

U svijetu se slavila pobjeda.Opet u malo mjesto dodje mir i smijeh.Otoplise srca ljudi.

A oni vojnici Zla koji glave spasise,sakrise se  duboko,duboko,jer im smeta Svijetlost i jer im muti pamet.

MyWebSearch Home Page

MyWebSearch Home Page: "- Sent using Google Toolbar"

DJECAKOV SAN

 

Noćas je u moj san dosao bijeli labud.Sletio je na prozorsku dasku i zvao me da se igramo.Na nebu su veselo zmirkale zvijezde i smijesio se mjesec.Poletjeli smo preko polja dodirujuci vrhove drveca.pod nama su se prostirala uspavana sela,visoke planine,ravnice,modre rijeke.Letjevsi tako iznad jednog drveta prekinuli smo staru sovu koja skinula naocare,odlozila knjigu i zmirkavim prekornim pogledom gledala za nama kako odlijecemo dalje.Na kraju sume,u su7pljini drveta,vidjeli smo svjetlost.Sletjeli smo i zavirili unutra: mama zecica je plela tople rukavice za svoju djecu zecice a tata zec je popravljao stari kisobran,pun rupa,izlomljen.Zecici su spavali u svojim udobnim malim kreveticima.Labud me tiho pozvao.Pletjeli smo dalje.Letio sam drzeci se za labuda i razgledao:vidio sam lisicu kako bjezi sa pijetlom u zubima a za njom,u daljini,cuo se bijesni lavez seoskih pasa.U kucama tek poneko svijetlo.Iza zatamnjenih prozora spavala su djeca.

Odjednom,ugledali smo veliki proplanak osvijetljen vatrom.Labud mi je dao znak i mi smo sletjeli.Puno,puno vilenjaka i vila vrtjelo se uz zvuke muzike velikog orkestra sastavljenog od cvrcaka obucenih u frakove a dirigovao im je djecak koji je sada svoju carobnu frulu zataknuo za pojas i veselo udarao nogom u taktu muzike.Medju vilenjacima i vilama igrala je Pepeljuga obucena u lijepo ruho protkano mjesecevim zrakama dok su joj u ocima blistale zvijezde.Stari Djepeto plesao je vrteci se u krug dok je oko njega pocupkivao Pinokio na drvenim nogama.Pri svakom skoku njegov nos se naizmjenice smanjivao i rastao: Kako,Kako?Pa nisam nista slagao?-cudio se on.Pionokio je izgledao tako smijesno da sam se smijao na sav glas.A anda!Gle!Tu je i medo Kruskotres Kukuruzovic!On je brundao i nezgrapno se tresao uz zvuke muzike lukavo se priblizavajuci carobnom drvetu na kome su rasle socne kruske.

Patuljci,u dvoredu,pravili su nekakve zamrsene korake,svi ozbiljni i uparadjeni,jedino je Trapavko stalno padao i posrtao kvareci red u plesu.Snjeguljica;obraza rumenih kao krv,prolazila je zanosno se klanjajuci a svi okolo divili su se njenoj ljepoti.Jedino,skrivena iza plesaca,virila je zla maceha drzeci u ruci otrovni cesalj vrebajuci priliku da unisti Snjeguljicu.Ali ubrzo doletjese vilenjaci sa lukovima i strijelama,pogodise zlu vjesticu,ona se zapali,vristeci se vinu u visine i nestade.Ples bi nastavljen.

Razgledao sam okolo.Vidio sam i Ruzno Pace,samo ovoga puta ono nije bilo tuzno i nesretno jer mu je dobra vila rekla u sto ce se pretvoriti,tako da je sada zadovoljno kvakalo.

Svi su prisustvovali svecanosti koja se odrzavala povodom godisnjice bajki.Koje po redu? To niko nije znao.Nije bilo ni vazno.Pozvali su i mene,zato sto sam toliko volio bajke.Plesap sam i plesap.Labud me podigao u visine smjeskajuci se na mene.Mjesec zabavljen nasom igrom zaboravio je da treba ici na spavanje.Smjesio se i smijesio,dok su zvijezde treptale uz zvuke muzike.Bilo je divno.Vrtio sam se i vrtio…………

Probudilo me milovanje suncevih zraka po licu.Otvorio sam oci i shvatio da je sve bio samo san.

Ustao sam i pogledao napolje.Na prozorskoj dasci lezalo je bijelo pero.