srijeda, 9. ožujka 2011.

ROM

Ja sam Rom.Rodjen sam u trosnoj kolibi od dasaka jedne hladne novembarske noci.Mom se rodjenju niko nije obradovao.Za moje roditelje to su bila jedna usta vise koja treba nahraniti.Majka od porodjajnih bolova nije ni osjetila ledeni vjetar koji je duvao kroz pukotine zacepljene kartonom.Kazu: nisam plakao,nego samo zacudjeno gledao u taj mracni ,hladni svijet u kome sam se nasao.Mati me zamotala u neke krpe dok su moja braca i sestre ravnodusno zurili u zamotuljak.
Otac je odmahnuo glavom i poveo ih da prose ne bi li skupili nesto za veceru.

Rastao sam na smecu igrajuci se polupanim serpama,dijelovima sporeta,auta….Bio sam bos i skoro uvijek gladan.Sve oko mene bilo je prljavo.I sam prljav koracao sam preko nepreglednih brda smeca.Onda bih ugledao nebo,legao i posmatrao ga.ono je bilo cisto.Vidio sam igracke kako promicu,kuce sa bljestavim prozorima iza kojih su se igrala sita,cista i zadovoljna djeca.Vidio sam prodavnice sa izlozima punim svakojakih slatkisa.Na mene su se smijesili neki dobri ljudi radosno me pozdravljajuci.Zaplovio bih ladjama , oko mene bi zavladala tisina a ja bih kormilario ostavljajuci iza sebe siromasno romsko naselje.Plovio bih i plovio.Pozdravljao sam pucnjem iz topa druge ladje koje sam sretao……..
U sumrak bi me osvijestila vika ukucana i uz koju bubotku posao bih u nasu kolibu grubo otreznjen.

Imao sam pet godina.Majka je uspjela da me sacuva od ulice i zadrzi kod kuce.Vise ne.Jednoga jutra otac me prodrmao i rekao da ustanem i krenem za bracom i sestrama. – Vrijeme je- rekao je.-Ostala djeca uveliko zaradjuju.
Uputio sam se za porodicom u hladno,maglovito jutro.

Brzo sam naucio kako prositi,od koga mogu dobiti novac od koga ne.Bilo je uvreda i kamenja.Bilo je i lijepih rijeci.Sjecam se jedne starice koja mi je dala topli sendvic i pomilovala drhtavim starackim rukama po glavi.Sjecam se njenih ociju dobrih,toplih i vlaznih.Drzao sam sendvic dok su mi se suze slivale niz lice.Nisam znao zasto placem.
Poslije vise nista nisam osjecao osim zelje da isprosim sto vise novaca kako bi moj otac bio zadovoljan.Tako su se redali dani.Odlazio bih ujutro a vracao se kasno nocu.Cesto bih,jutrom.stojeci na ulici posmatrao djecu koja idu u skolu:prolazili bi pored mene cisti,umiveni,veselo razgovarajuci,ne primjecujuci me.Zelio
Sam da vidim kako to izgleda ici u skolu.Malo sam razmislio.Pogledao sam okolo-mojih brace i sestara nije bilo.Krenuo sam za djacima.Dosavsi pred veliku bijelu zgradu zavirio sam kroz prozor.Svi su sjedili u klupama a neka lijepa visoka zena nesto im je objasnjavala.Ponekad su djeca dizala ruke i nesto govorila.Sve mi je bilo nejasno.jedino znam da sam zelio da budem s njima.Odjednom su svi istrcali napolje i poceli se igrati.Posmatrao sam ih ocaran njihovom igrom.Jako,jako sam zelio i ja da se igram.Priblizio sam im se.primjetili su me.Trce prema meni.Srce mi je poskocilo.Sigurno hoce da se igraju sa mnom.Ali ne! Bacaju kamenje.Nesto ruzno,strasno ruzno mi govore.Bjezim.U usima mi sumi stid, ponizenje a srce lupa u ritmu koraka.Za mnom trka,kamenje i vika: ¨“Cigos“.Trcao sam i trcao.Uskoro je buka zamrla.Umakao sam im.Sjeo sam zadihan na obliznji zid.Prolaznici su mi bacali novac.Znaci to sam ja!Ovdje je moje mjesto!
Podigao sam glavu vidio vedro nebo sa bijelim oblacima koji su lagano plovili.Vidi!Neko mi se osmjehuje!Eno: neki covjek koraca podupiruci se stapom,ugledavsi me podize sesir i pozdravlja me.Tamo dalje plovi zgrada puna djece : svi mi domahuju i smijese se na mene.Zovu me da se igramo.Po njihovim licima vidim da se ne trebam plasiti .Pruzaju mi ruke da me dohvate.Ustajem.Trudim se da ih uhvatim za ruke ali stalno mi izmicu.Samo jos jedan korak pa cu ih dohvatiti!Evo jos jedan!

Djecak je koracao ivicom visokog zida ne videci opasnost koja mu prijeti.Pruzao je ruke da dohvati djecu koja su htjela da se igraju s njim.Svaki cas mu se cinilo da ce ih dohvatiti i svaki cas su mu uzmicala…….

Ujutro su pronasli pored zida mrtvog malog djecaka.Umro je mali Rom.Umro je a da nije ni zivio.



1 komentar: